Unutarnji i vanjski stilovi borilačkih vještina

Unutarnji i vanjski stilovi borilačkih vještina

Razlikovanje između „unutarnjih“ (Neijia) i „vanjskih“ (Waijia) potječe iz kineske tradicije borilačkih vještina:

Podjela na „unutarnje“ i „vanjske“ borilačke vještine izvorno potječe iz Kine. Kod mnogih modernih borilačkih sportova ta podjela nije uobičajena. Zato su neke klasifikacije jasne, a druge su više približne.

Unutarnje borilačke vještine (Neijia)

Klasični unutarnji kineski stilovi su:

• Tai Chi Chuan
• Xingyiquan
• Bagua Zhang

Često se i određeni sustavi Qigonga te neki manje poznati kineski stilovi ubrajaju među unutarnje vještine.

Tipične karakteristike:

• Opuštenost umjesto mišićne napetosti
• Struktura i povezanost tijela
• Trening disanja i svijesti
• Snaga iz cijelog tijela
• Popuštanje i preusmjeravanje

Vanjske borilačke vještine (Waijia)

Tradicionalno se ovdje ubrajaju:

• Shaolin Kung Fu
• Karate
• Taekwondo
• Muay Thai
• Kickboxing
• Boks
• Wing Chun (uglavnom se smatra vanjskim ili mješovitim stilom)

Tipične karakteristike:

• Snaga, brzina i kondicija
• Eksplozivne tehnike
• Intenzivno fizičko opterećenje
• Izravne metode napada i obrane

Teško za klasificirati / mješoviti oblici

Neki sustavi povezuju oba pristupa:

• Wing Chun
• Aikido
• Baguazhang u nekim modernim školama sa snažno naglašenim borbenim treningom
• Mnogi tradicionalni Kung Fu stilovi

Moderno gledište

Mnogi iskusni učitelji danas kažu:

Početnici često treniraju „vanjski“, a majstori se bore „unutarnje“ – neovisno o stilu.

Karatist ili boksač visokog stupnja često koristi ista načela opuštenosti, strukture i snage cijelog tijela koja se povezuju s unutarnjim stilovima. Razlike stoga leže prvenstveno u putu treninga i metodama, a manje u krajnjem rezultatu.

Vanjske borilačke vještine u početku naglašavaju tjelesne atribute poput snage, brzine, izdržljivosti, pokretljivosti i tehničke preciznosti.

Unutarnje borilačke vještine pridaju veću važnost opuštenosti, tjelesnoj strukturi, vođenju daha, svjesnosti i razvoju „Qi-ja“ (životne energije). Poznati primjeri su Tai Chi, Bagua Zhang i Xingyiquan.

Međutim, stvarnost je nešto složenija:

• Tradicionalni Shaolin Kung Fu također sadrži mnoge unutarnje elemente, poput vježbi disanja, meditacije, Qigonga i razvoja uma i tijela kao jedinstva.
• Napredni Shaolin praktikanti često intenzivno rade s unutarnjim principima, iako trening izvana izgleda vrlo dinamično i snažno.
• Neki Shaolin stilovi i Qigong sustavi mogu čak djelovati vrlo „unutarnje“.

Ukratko:

Shaolin je u osnovi vanjska borilačka vještina sa značajnim unutarnjim komponentama. Dok se kod Tai Chija uglavnom radi iznutra prema van, Shaolin tipično započinje izvana prema unutra: najprije tijelo i tehnika, a zatim finiji unutarnji aspekti.

Gdje je razlika između unutarnjih i vanjskih stilova borilačkih vještina?

Razlika između unutarnjih (Neijia) i vanjskih (Waijia) borilačkih vještina leži prvenstveno u naglasku treninga, a ne u tome da se jedni „bore pomoću Qi-ja“, a drugi ne.

Praktičan primjer

Zamisli da te netko gura:

• Vanjski stil često prvo trenira suočavanje s pritiskom pomoću snage, stabilnog stava ili izravnog protunapada.
• Unutarnji stil najprije trenira osjećanje pritiska, njegovo preusmjeravanje i očuvanje vlastite strukture prije nego što se uzvrati.

Granica nije oštra

U stvarnosti gotovo sve ozbiljne borilačke vještine sadrže oba aspekta:

• Dobar karatist s vremenom razvija unutarnju tjelesnu mehaniku i opuštenost.
• Napredni Tai Chi borac može biti vrlo eksplozivan i snažan.

Zato mnogi iskusni učitelji kažu: Izvana različiti, iznutra slični. Najveća razlika često leži u tome kako se uči, a ne nužno u tome kako se na kraju bori.

„Unutarnji stilovi nisu automatski nježniji niti manje učinkoviti.“